Vlada RS usvojila rješenje o dodjeli koncesije: Dodik Andrićgrad darovao Kusturici na 30 godina

Uporedo s gradnjom na terenu, Milorad Dodik i Nemanja Kusturica i pravno zaokružuju svoje starateljstvo nad arhitektonskim čedom koje raste na obalama Drine i Rzava, na mjestu na kojem su Bošnjaci tokom rata kamionima dovoženi i bacani u Drinu.

Vlada RS, naime, jučer je usvojila rješenje o dodjeli koncesije na zemljište koje se koristi za gradnju Andrićgrada. Na period od 30 godina preduzeću "Lotika", čiji je većinski vlasnik Kusturica, dodjeljuje se skoro 31.000 kvadratnih metara gradskog građevinskog i vodnog zemljišta.

Iako je prvobitno najavljivano da će se kameni grad prostirati na 17.000 kvadrata, Vlada RS bila je darežljiva pa je u koncesiju uvrstila i pojedine objekte, javno vodno dobro, kao i kompletan Sportski centar Ušće. Zauzvrat, "Lotika" će u budžet RS uplatiti jednokratnu naknadu za koncesiono pravo u iznosu od 52.569 KM, a za korištenje koncesije 2,2 posto od godišnjeg bruto prihoda.

Investitoru Vlada RS od početka puše u jedra. Oslobodila ga je obaveza iz zakona o javnim nabavkama, s više od četiri miliona KM podržala ga je kapitalnim grantom za razvoj turizma te općine, javna preduzeća i pojedina Ministarstva obavezala da podrže projekt. Cijeli projekt navodno će koštati blizu 30 miliona KM.

Od početka se špekulira da projekt nije iniciran ljubavlju prema bh. nobelovcu Ivi Andriću već ličnim interesima s jedne te onim "višim", entitetskim, s druge strane.

Kusturica će tako, uz Dodikovu pomoć, svoje poslovno carstvo, nakon Drvengrada u Srbiji, uspostaviti i s ove strane Drine, a Vlada RS dobiti poligon na kojem će Andrićevom interpretacijom davne prošlosti pokušati potisnuti sjećanja ili čak opravdati događaje iz novije historije Višegrada.

Zaboravljene bošnjačke žrtve

Osim osmanske i austrougarske epohe iz višegradske prošlosti, bit će pokazana i ona današnja. U kojoj se uz ćupriju Mehmed-paše Sokolovića, bh. nacionalni spomenik, vihori zastava RS, u kojoj se narod koji je do rata činio 70 posto stanovništva može na prste izbrojati i u kojoj porodice bošnjačkih žrtava nemaju pravo ni spomen-ploču da postave, kako ne bi bili zaboravljeni.