Kralj bošnjačkog podzemlja u predsjedničkoj fotelji: Zašto Bakir svoje leševe podmeće drugima?

Politička ubistva plaćana otetim "pivarskim" novcem

Autor | Objavljeno 10.02.2012. u 06:14
Verzija za štampu Samo tekst Decrease font Enlarge font
Bakir Izetbegović: Vrh bošnjačke mafije Bakir Izetbegović: Vrh bošnjačke mafije

Već nekoliko mjeseci kroz usta mafijašice Šejle Jugo-Turković, "EuroBlica" iz Beograda i kriminalnih glasnogovornica Vildane Selimbegović, Dženane Karup-Druško i njima priključene Duške Jurišić traje neviđeni pritisak na Tužilaštvo BiH da se istraga o ubistvu Ramiza Delalića Ćele otjera što dalje od bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića i vrha bošnjačke državne mafije.

Naravno, prema tom scenariju, a preko korumpiranog sedmičnika i propalog dnevnog lista u vlasništvu porodice Selimović, spomenuti leš bošnjačke mafije trebalo je poturiti lideru opozicije i vlasniku "Dnevnog avaza" Fahrudinu Radončiću, što baš i nema velikog utjecaja na širu javnost.

Istina o Ćeli

Ipak, "Dnevni avaz" odlučio je svoje cijenjene čitaoce podsjetiti na sva ubistva i podlosti što ih je gadafizirani Bakir Izetbegović preko raznih "ševa" i kriminalaca sam inicirao ili je morao znati za njih prije nego što su političkim blagoslovom brutalno počinjena.

Očigledno su razotkrivanje ubice Ramiza Delalića Ćele i njegovih političkih naručilaca te suđenje Turkovićevoj grupi uspaničili ekipu oko Bakira Izetbegovića. Nije nikakva tajna da je kobnih devedesetih upravo Bakir njegovao sve veze s ljudima iz podzemlja koji su se stavili u službu SDA ili Armije RBiH.

Paravojna veza držala se s Mušanom Topalovićem Cacom, koji je likvidirao brojne sarajevske Srbe, ali i Bošnjake, kao i nekadašnje ljude iz pravosuđa koji su utjecali na suđenja u predratnim procesima za navodno "antidržavno djelovanje".

Inače, Caco, koji se kasnije odmetnuo od hijerarhijskog vrha Armije RBiH, uhvaćen je živ i doveden u prostore tadašnjeg Prvog korpusa Armije RBiH. Po principu "mrtva usta ne govore", on je na licu mjesta likvidiran i sa sobom je odnio tajne o zločinima i njihovim političkim nalogodavcima.

U toj "akciji" život je, ipak, bio pošteđen Ramizu Delaliću Ćeli, a kasnije je on pušten na slobodu.

Rad za državu

Delalić je, za razliku od Cace, koji je radio lokalno i držao linije u Starom Gradu, bio mnogo mobilniji. Sam je tvrdio da radi za "državu", Aliju, Bakira i kasnije tajnu policiju AID. On se od Bakira Izetbegovića odmetnuo nakon ubistva Nedžada Ugljena, jer je javno govorio da je Ugljena ubio državni vrh BiH.

Tako su odnosi na relaciji Delalić - Bakir Izetbegović postali konstantno loši. Prema pojedinim medijskim napisima, Delalić je retroaktivno od Izetbegovića mlađeg tražio milion maraka honorara za ubistvo "srpskog svata" 1. marta 1992. godine ispred Stare srpske crkve na Baščaršiji u Sarajevu. Nije pomoglo ni to što je Izetbegović Delaliću osigurao ekskluzivan poslovni prostor u Štrosmajerovoj ulici u strogom centru Sarajeva, gdje je ratni komandant Devete brdske brigade otvorio kafić "Kiborg".

Izetbegović je navodno godinama odbijao da Delaliću plati milion maraka honorara.
Iz toga je proistekla verzija da je mezar rahmetli predsjednika Izetbegovića preko svojih sandžačkih veza minirao upravo Delalić, a da bi upozorio Bakira kako mu mora platiti spomenuti iznos.

Prema istom scenariju, Izetbegović je medijski vršio pritisak na policijsko-pravosudne organe da bude otkriveno ko je atentator na mezar njegovog oca. Kada su informacije dovele do Delalića, Izetbegović se ušutio i pravdu uzreo u svoje ruke. Delalić je ubijen, a u javnost su odmah plasirane informacije da ga je ubio Ljirim Bitići s Kosova, i to po nalogu Muhameda Alija Gašija.

Suđenje Gašiju za "reket" i 17-godišnja zatvorska kazna na kraju su pokazali da Delalićev ubica i naručioci tog zločina i dalje šetaju slobodno, pa je na scenu stupio poznati scenarij iz ranijih godina - za sve je preko mafijaških linija u medijima optužen "albanski lobi".

Ratne poluge

U igru je ubačen Naser Keljmendi, koji je kao stranac u Sarajevu i Albanac trebao izazvati simpatije za Izetbegovićevu grupu i antipatije na "drugoj strani". Preko Bakirovih KOS-ovaca u sve su uključeni i srbijanski mediji, a cilj svega je u očima javnosti i tužilaštva poništiti stvarni razlog Delalićevog uklanjanja.

Na isti način, medijskim unošenjem smutnje, istraga o Delalićevim ubicama gura se na slijepi kolosijek kao što je to učinjeno s ubistvom članova porodice prvog komandanta Armije RBiH Sefetra Halilalovića, s ubistvom Ugljena ili Leutara.

Taktika je posve jednostavna i svodi se na to da svaki protekli dan od ubistva ujedno predstavlja i manje šanse da budu otkriveni ubice i nalogodavci iz vrha bošnjačke državne mafije.

Zanimljivo je da su i 17 godina nakon rata u igri iste medijske, obavještajne, policijske i pravosudne poluge, odnosno pojedinci u njima. Također, sličan je i način finansiranja.

Kada je međunarodna zajednica ukinula AID, tu je tajnu službu SDA finansirala novcima otete "Sarajevske pivare". Kako se bivši načelnik Uprave za kadrovske poslove MUP-a BiH i sadašnji vlasnik otete "Pivare" Hilmo Selimović suvlasnički oslobodio dvojice svjedoka svog prvog miliona, odnosno direktora Ferida Prašovića i finansijskog direktora Žige, zbrajaju se mrtve glave oko kruga Izetbegović-Selimović.


Kantonalno tužilaštvo godinama je vodilo slučaj o Prašovićevoj smrti, a sve je završeno u poznatom stilu rada bošnjačke državne mafije - predmeti se guše u prašini policijsko-tužilačkih ladica.

Šta je ubilo Delalića: "Bakir je za sve znao"

Obilje objavljenog materijala nakon rata najbolje pokazuje ko je i dalje kralj bošnjačkog državnog podzemlja. U tom smislu, vrlo je znakovit intervju koji je Ramiz Delalić uoči smrti dao "Slobodnoj Bosni", i to pod naslovom: "Ubijao sam za Aliju", odnosno serijalu "Kako smo ubili Nedžada Ugljena", gdje objašnjava svu surovost svojih političkih nalogodavaca. 

U senzacionalnoj ispovijesti Delalić otkriva mnoge tajne te razjašnjava i pozadinu ubistva Nedžada Ugljena. Očigledno, moćni nalogodavci odlučili su da se nepoćudni Delalić pridruži koloni političkih leševa, a da, po mnogo puta oprobanom receptu, njegov leš bude gurnut u tuđe dvorište.

Otkriti istinu o političkim leševima

Insistiranje "Avaza" i posebice Fahrudina Radončića da BiH mora razjasniti političke leševe ako želi evropski put i istinsku demokratiju, mnogo boli ratne profitere i njihove političke šefove u liku Bakira Izetbegovića. No, "Dnevni avaz" neće se bojati mafije i njenih medijskih trabanata. U ime javnosti očekujemo da depolitizirana tužilaštva i hrabri tužioci napokon krenu u otkrivanje pravih ubica i izazovu domino-efekt u kojem će svjedoci pokajnici otkriti sva ubistva i nalogodavce.

Igre sa Zikom

Ista političko-medijska mašina već mjesecima se stavlja u zaštitu Zijada Zike Turkovića i na svaki mogući način pokušava ovog serijskog ubicu i narko-šefa izbaviti iz zatvora.

Postavlja se pitanje zašto Bakir Izetbegović, uostalom, ne odgovori kako je od "Sarajevske pivare" napravljena praonica keša, ko je Turkoviću mogao dati akreditaciju AID-a u ratu, ko mu je prodao blindirano vozilo Alije Izetbegovića ili, još gore, ko mu je ustupio uređaje za prisluškivanje zaostale iz AID-a.

Sva ova pitanja, nakon brojnih leševa, ključni su dokaz kontinuiteta bošnjačke državne mafije i njihove velike "medijske mobe", to jest pritiska na državne tužioce Olega Čavku i Dianu Kajmaković, odnosno Federalnu televiziju (FTV) i "Avaz" da ne izvještavaju s procesa Turkoviću.

Šta će Bakir na Cacinoj dženazi

Koncem novembra 1997. godine dženaza Mušanu Topaloviću Caci obavljena je po drugi put. Za neke neočekivano, dženazu mu je ispred Careve džamije klanjao i sam Bakir Izetbegović. U tom smislu vrlo ilustrativno je otvoreno pismo Senada Pećanina Aliji Izetbegoviću objavljeno u "Danima", u kojem glavni urednik tog magazina pita:

- Ko je sve vrijeme podržavao i štitio Mušana Topalovića Cacu, a zatim odobrio njegovo svirepo ubistvo? Ko je njegovo tijelo mjesecima držao na jednom gradskom smetljištu? Ko je začepio usta o tom slučaju svim državnim funkcionerima? Ko je unaprijedio i zaposlio u SDA, vojsci i policiji Cacine najbliže saradnike, ostavivši na ulici obične časne borce? Ko je, na kraju, "da se Vlasi ne dosjete", dozvolio grandioznu Cacinu dženazu, poslavši, upadljivo, na nju svog sina. Kada odgovorite na ova pitanja, onda ćete i znati ko je istinski uvrijedio hiljade časnih momaka koji su branili ovu zemlju.