Teška sudbina Stjepana Hajnala i Arifa Ismailovića: Zaboravljeni od svih, gladni i bosi u brvnari

Hajnal i Ismailović: Životare na minusima

Ako u 21. stoljeću neko bolestan živi bez osnovnih životnih uvjeta, više gladan nego sit, bez krova nad glavom, a uz to se od početka agresije na BiH borio za BiH, onda se treba upitati kakva je to država koja dopušta da neko umre u bijedi i neimaštini.

Upravo to godinama nakon završetka rata preživljavaju dvojica saboraca iz nekadašnje brigade HVO-a, Stjepan Hajnal (59) i Arif Ismailović (54), prognanici iz Bosanskog Broda kojima je u tom gradu sve opljačkano i porušeno.

Bez naknada

Dvojica zaboravljenih boraca za BiH koji se nemaju kome niti gdje vratiti danas žive u brvnari omotanoj ceradom nedaleko od graničnog prijelaza u Orašju. Životare na minus deset stepeni, drhte bez grijanja, osluškujući kroz rupe između dasaka brvnare zvuk sjeverca koji para uši gostiju u njihovom „domu“.

- Branio sam Hrvatsku. Kad je “zakuhalo” u našoj zemlji došao sam je braniti jer sam imao dug prema Bosni. Došao sam braniti Orašje, Posavinu, Bosnu. Živio sam i nekako sve do 2004. godine kada mi je umrla druga žena. Živjeli smo po tuđim i napuštenim kuća, a od tada nastaje pakao u mom životu. Ovdje živim bez ikakvih naknada. Nisam ranjen, nemam ličnih dokumenata, a sve zdravstvene pretrage moram platiti kao i lijekove. Bolest me tuče sa svih strana. Udavi me astma, a izdaju me i noge. Ma i nije čudo kada po ovoj zimi hodam polubos, traljavih cipela – kazuje Hajnal.

Prodaju sjemenke

Dodaje da je prije rata nakupio 24 godine radnog staža i da ima kćerku iz prvog braka, ali ga ona ne pomaže.
 
- Imam kćerku u Americi, a tamo mi živi i bivša supruga s kojom sam se rastao 1996. godine. Ranjen sam dva puta. Slomio sam nogu pri bježanju. Nisam se godinama pravo okupao, a živim od crkavice - kroz suze nam priča Arif objašnjavajući da spava u jakni i da je neki dan završio u Hitnoj zbog bolesti bubrega.

Kažu kako zimi prodaju sjemenke, a ljeti slamnate šešire te tako zarade koju marku.

Pomaže im crkva

Obojica ponekad dobiju pomoć od oraškog Crvenog križa, Ministarstva branitelja Posavskog kantona i oraške Općine. Sve su to jednokratne pomoći od kojih se može preživjeti tek pokoji dan.

Ipak, najviše pomoći dobiju od katoličke crkve bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost i od srca im se zahvaljuju, posebno samostanu u Tolisi.