Elvin Dervić, autor "Pisma tati adresirano na nebo": Moje pismo neki su pogrešno shvatili

Elvin Dervić pobudio veliko interesovanje medija

Elvin Dervić je maturant Bužimske gimnazije. Njegov prozni tekst "Pismo tati adresirano na nebo" pobudio veliko inetersovanja kako čitalaca, tako i medija.

Ovih dana su mnogi portali objavili Vaše „Pismo tati adrsitano na nebo“. Kako se to desilo?

Nakon što je moje pismo objavljeno na stranici internovine.com, podigla se velika prašina. No, budući da je to stranica čije je sjedište u Tuzlanskom kantonu odlučio sam priču približiti Krajini, poslao sam link na par web stranica u Unsko-sanskom kantonu što je prouzrokovalo pravu "epidemiju". Počeli su mi se javljati urednici stranica nudeći daljnju saradnju. Nisam mogao vjerovati koliko ljude, ustvari, zanima moje pismo.

Kakve su reakcije čitalaca na pismo?

Reakcije su više nego pozitivne, sa ogromnom količinom emocija i podrške za moj daljnji rad. No, bilo je i onih koji su pogrešno protumačili „odlazak“ mog oca. Dakle, nije me napustio svojevoljno nego je umro od srčanog udara prije osam godina. Uglavnom, cilj mi je bio prenijeti ljudima koji su u mojoj situaciji da nisu sami, a onima koji nisu, da ukažem od čega nema većeg bogatstva.

Što Vam pišu čitaoci?

Čitaoci mi najčešće govore riječi hvale, a potom me obavezuju da sjednem i napišem knjigu jer, kako kažu, bilo bi im zadovoljstvo da čitaju moja djela.

Po našem saznanju ima dosta djevojaka koje su Vam se javile. Zanimljiva popularnost kroz pisanu riječ. Što one pišu?

Moram priznati da nikad nisam ni pomislio da ću steći ovakvu popularnost, posebno na Facebooku, gdje sam proteklih dana dobio preko 300 zahtjeva za prijateljstvo i bezbroj čestitki na moj rad. Djevojke , naravno, maštaju da imaju nekoga ko će pisati pjesme i priče za njih, a ja sam im valjda najkraći put do toga. Obradovat ću ih sa viješću da trenutno tragam za inspiracijom jer mi klasična muzika nije dovoljna.

Ovo je Vaš odličan početak. Hoće li Vam sva ova dešavanja oko pisma biti dodatni motiv da nastiviš sa pisanjem i kakvi su Vaši budući planovi?

Ovo je vjerovatno najbolji vjetar u leđa koji sam mogao dobiti, budući da sam dobio mnogo ponuda za pomoć oko izdavanja knjige. Počeo sam pisati knjigu pod nazivom „Kad narastem bit ću Mika Antić“, a priču „Pismo adresirano na nebo“ planiram pretočiti u knjigu.

Ima li knjiga , po Vama , bolju ili lošiju budućnost?

Knjiga je, sama po sebi, stvar koja svijetli neizmjernom pozitivom koju ne može ugasiti ništa na svijetu. Mnogo stvari utječe na to da knjige u posljednje vrijeme gube svoju vrijednost, ali na čitaocima je da izaberu šta žele čitati. Dakle, sami odlučujete hoćete li podržati napredovanje, ili nazadovanje. Evo, ja ulažem sav napor da knjiga ima bolju budućnost.

Što bi poručili svojoj generaciji i mladima uopće?

Najprije bih rekao da treba da organiziraju svoje vrijeme. Što više hobija, a što manje dangubljenja. Nemojte dopustiti da vam život prođe da ne poznajete ništa od muzike, ništa od sporta, ništa od kulture. Svakako, zabavite se u svakoj prilici jer jednom se živi.

I za kraj nam recite još nešto o sebi što smatrate jako bitnim.

Iskoristit ću priliku da se poistovjetim sa osobama koje su se našle u mom pismu.  Dakle, ne dopustite da trenutno stanje obeshrabri jer svakim iskušenjem učimo životne lekcije i to nas čini jačima. To je ono što me najprije opisuje; greške nisu padanja, nego lekcije.

"Pismo tati adresirano na nebo" prenosimo u cjelosti

Dragi tata,

već dugo te tražim. Svi pokušaji traganja za tobom su mi neuspjeli, a nada za tvoj pronalazak je sve manja. Negdje u najcrnjoj dubini duše čuvam realnost, ne dam joj da ispliva. Znaš, vjerujem da ćeš se vratiti. Uvjerio sam sebe da si otišao na poslovni put i da si se izgubio na putu kući, ili si možda izgubio pojam o vremenu kad si sjeo pod neku staru brezu da čitaš, ili možda putuješ po bijelom svijetu tražeći najljepši cvijet za mamu... Gdje god da si, moram ti reći da sam ljut na tebe. Ljut sam i naređujem ti da se vratiš kako bih te iskritikovao za ovih sedam godina samoće koje si mi priredio.

Znaš li da ti zamjeram za svaki bolan pogled na tuđe očeve? Zamjeram ti za svaku maminu suzu. Zamjeram ti što mi nisi rekao da ideš. Zamjeram ti što te nisam više cijenio. Zamjeram ti što te i sad volim najviše od sviju i nakon ovih sedam prokletih godina. Od svega ti, dragi tata, najviše zamjeram što nisi čekao večeru tu noć. Možda si zaboravio, bili smo zajedno na pecanju. Zamisli tu ironiju, stojali smo na mostu, a mamac nam je bilo srce koje smo podijelili na dva dijela. Ti nisi imao sreće, a ja sam upecao klijena. Bio je to moj najveći ulov, a tvoj ponos se mogao rezati nožem u tom trenu.

Vratili smo se kući, i dok sam ja pripremio večeru tebe je savladao san. Pustio sam te da spavaš, a večera...Jeo sam sam, i to se nastavilo narednih dvije hiljade i petstopedeset noći. E to ti zamjeram, dragi oče.
Mama je isto tako ljuta što nam se ne javljaš. Osjećam da i ona još čeka da se vratiš. Često je tužna i sve to ide tebi na dušu, gospodine. Ja sam sada glava kuće i prilično mi dobro ide, mada ne znam popravljati prozore i slabo se snalazim u radnji. U svemu tome izgubim sebe, kao što sam izgubio tebe. Ali, ne kažu džaba što te ne ubije, ojača te. Sve boli, uvrede, teške riječi i misli trpam u džepove, što su se vremenom razvukli, pa ih izbacim iza ugla u mraku kad nema nikoga. U čudnom smo odnosu moj život i ja: kad on meni podmetne nogu, ja njemu odvalim šamar i tako u nedogled. Sve sam to morao sam naučiti.

Ipak, ostavio si mi najbolji oslonac na svijetu, jači od najjačeg čelika, mamu. Mislim da nikad nisi ni spoznao koliku snagu ima ta žena. Vjeruj mi, lahko bi ona savladala i mrcinu poput tebe. Ali, znaš, i ona ponekad treba potporu. Nisam siguran da dajem sve od sebe, ali znam da mi je ona najvrijednija na ovom prolaznom svijetu i znam da bih svoje srce iz grudi iščupao za nju. Često joj, usput, uzberem cvijet zamišljajući sebe kao posrednika između tebe i nje. Možda i ona zamisli isto.
Odavno sam prestao trenirati taekwon do, ali i dalje čuvam crvene rukavice koju si mi kupio. Sada idem na odbojku, i vjeruj mi često te zamišljam kako me gledaš s ponosom u očima. Žao mi je što ne možeš gledati moje uspjehe i poraze, a to je ujedno još jedna stvar na popisu mojih zamjerki. Ono šta ću da uradim u tvoje ime jest da završim školu i postanem čovjek kakvim si me zamišljao.

Što se tiče tvoje buduće snahe, ništa ti konkretno ne mogu reći. Mama se već ponaša kao prava svekrva i pokušava naći onu idealnu za mene, koja u stvari po njoj ne postoji. Ja vjerujem da će to sve izaći na dobro i da ćemo se ti i ja, ako Bog da, opet sresti. Znaš da su sve ove zamjerke odraz moje želje za tobom, tvojim zagrljajem, tvojim sivim prslukom i crvenom jaknom. One su odraz čežnje za tvojim teškim rukama što su služile za najtopliji zagrljaj.

P.S. Svi vi do kojih pismo dođe u boci, poštom, ili pak nekim drugim putem, molim Vas da ga pošaljete dalje kako bi ovo pismo jednom došlo do njega. Možda moj otac pronađe put kući, vrati se s poslovnog puta ili ga prekinete u čitanju. Dragi moj oče, ja te čekam na istoj adresi. Kuća broj šesdest i šest sa dva bora pokraj. Vrati se.

Tvoj Elvin