Cijena straha

Kako je ministar Suljagić shvatio da ne treba do kraja iskušavati svoju sudbinu

Burna ministarska karijera Emira Suljagića skončala je na dramatičan način.

Kritike, mrke poglede i verbalne prijetnje muški je podnosio, ali se pred prijetećom kovertom zapečaćenom metkom ipak trgnuo i duboko zamislio.

Osjećaj straha ponukao je sarajevskog ministra obrazovanja da se skloni iz užarene fotelje. Tako je postao prvi funkcioner koji je priznao da ne može podnijeti toliku psihičku cijenu. I prije njega neki su odlazili pod sličnim pritiskom, ali su o tome šutjeli kao zaliveni.

Suljagiću, kojem se tokom kratke karijere svašta zamjeralo i moglo zamjeriti, zbog takve odluke nikako se ne može prišiti kukavičluk. Njegov je potez, ustvari, i razuman i logičan.

Već godinama iznad naših glava lebdi osjećaj životne nesigurnosti, koja ne prijeti samo običnom čovjeku. Burno je i u elitnim krugovima, političkim i poslovnim, nad koje se nadvijaju interesi nesumnjivo postojeće bošnjačke državne mafije, spremne na svakojake podlosti, pa i zločine. Naš list upravo ovih dana podsjeća na neke žrtve s jako poznatim imenima i prezimenima, koje očito nisu znale da zastanu kad je to mafija od njih tražila.

Ni u srpskom vilajetu stanje nije ništa bolje. Umjesto Vitomiru Popoviću, naprimjer, koji je smrtnu prijetnju pred kamerama uputio Damiru Kaletoviću, suđeno je nanišanjenoj žrtvi - novinaru!

Ljudski život na ovim se prostorima srozao do bescjenja. Suljagiću stoga nije trebalo previše pameti da shvati kako u takvim okolnostima baš i ne vrijedi do kraja iskušavati vlastitu sudbinu.