Ko gasi svjetla Mostara

Izdajnička politika koju simboliziraju razni tihići i izetbegovići grad na Neretvi već aminovala kao "hrvatsku prijestolnicu"

Mostar, prije svega njegov istočni dio, u proteklih šest dana ličio je na ono što mu je, očito, odavno namijenila vajna bošnjačka politika iz Sarajeva, skučena politika skučenih glava baždarenih na puškomet od Baščaršije do Marindvora.

To je ta izdajnička politika koju simboliziraju SDA i njeni tihići i izetbegovići, oni koji su grad na Neretvi (potpisom na kobni sporazum sa HDZ-om) već aminovali kao "hrvatsku prijestolnicu".

Zato je već danima na istočnoj obali 15.000 domaćinstava bez struje, nema vode, osnovnih životnih namirnica, narod se tuče za hljeb i brašno, a trgovine masovno pljačkaju samo da bi se jelo... Riječju, haos.

- Taman kao 1993., samo što nema granata i nije se toliko gladno - dramatično mi je prije nekoliko večeri pisao prijatelj Mostarac.

U isto vrijeme, i jedan drugi sjetio se ratnog džehenema, naglasivši da "zapadna obala sja k'o Pariz", te ironično primijetio "da nam je ovo SDA dala".

Oni koji su se rodili, žive ili su samo dio života proveli pod lukovima Starog mosta, teško će prihvatiti ove užasne činjenice, ali posljednji događaji u Hercegovini naprosto potvrđuju to da je opstanak Mostara za današnje bošnjačke glavešine historijska nuspojava, povijesna greška, baš kao i preživljavanje Bošnjaka i svih bh. patriota u tom dijelu naše zemlje za koju su se svim srcem borili. 

Pričali su mi kako su Bobanovi bojovnici, dok su palicama tukli bošnjačku nejač po Stocu i Čapljini, glasno pitali: "Zašto niste otišli u Zenicu kad je sve dogovoreno, pa vas mi sada moramo goniti?"

Razmišljam o tome dok osluškujem hoće li svjetlo zasjati i na istoku i hoće li se, kao i 1993., prvi konvoji hrane probiti do grada koji će "vječno biti mlad". Neka je vječni haram svima koji su se ogriješili o Mostar!