Odgovornost se prebacuje na lažne adrese

Svjedoci smo neodržive prakse da se na kritičarima lošeg stanja slamaju kola, dok istinski proizvođači takvih stanja ostaju nedirnuti

Onaj ko želi da nanese nepopravljivu štetu jednom društvu, uvijek djeluje tako da razbija temelje društvenosti, da pokušava uništiti ili barem kompromitirati osjećaj solidarnosti među ljudima, bez kojeg nijedno društvo ne može da opstoji na siguran i trajan način.

To su one veze koje postoje među ljudima i koje ih povezuju u svijesti da svi imaju istu sudbinu i zajedničku budućnost i da je dobro jednih usko povezano s jednakim dobrom drugih unutar zajednice koja ih povezuje.

Vješta kamuflaža

Jedno od najosjetljivijih polja u kojem se stvara ili slabi, a ponekada i sasvim nestaje taj osjećaj solidarnosti i zajedništva su socijalno stanje i pravo na brigu za život i zdravlje ljudi. Klasična je stvar da se socijalne razlike najlakše mogu pretvoriti u političke suprotnosti. A od njih je veoma kratak put do raznih vrsta sukoba među članovima iste društvene zajednice. Oni podrazumijevaju čak i realnu mogućnost destrukcije cijelog društva.

Stoga je u svakom naporu da se destabilizira jedno društvo glavni udar u prvom redu usmjeren na stanje solidarnosti i osjećanje sigurnosti unutar odnosa koji vladaju u određenoj ljudskoj zajednici i povjerenja u institucije socijalne brige i zaštite osnovnih ljudskih interesa. A to su pravo na zaštitu života i zdravlja. 

Kada se, najčešće zbog političkih razloga, bira cilj napada na odnose solidarnosti i razumijevanja unutar date ljudske zajednice, onda se uvijek postupa krajnje racionalno, a to znači i krajnje prividno angažirano. Ustvari je to vješto kamufliranje u određivanju pravog cilja djelovanja. Negativna akcija prikriva se tobožnjom velikom brigom za socijalno stanje i zdravlje ljudi i odbranu njihovih prava u toj oblasti života.

Razlika između onoga ko se odista i iskreno brine za takve stvari i zbog te brige i zabrinutosti kritizira neko određeno društveno stanje i odnos i onoga kome je briga zadnja rupa na svirali, a ustvari mu je ta briga samo tehnika napada na taj odnos, sastoji se u tome da onaj ko se iskreno i stvarno brine za socijalni status građana ili za njihova prava, svoju pažnju i akciju usmjerava na istraživanje i analizu uzroka nastanka loših i teških stanja u toj oblasti života. Odatle jedino i može da nastane nekakav realan pozitivan rezultat, nekakav program, projekt ili prijedlog za njegovo poboljšavanje i za rješavanje pitanja koja su u svakom društvu prisutna u manjoj ili većoj mjeri.

Osobito je to važno za moderna društva, koja su u velikoj mjeri ili sasvim izgubila prirodnu osnovu svog postojanja i odnosa i koja su ovisna o tehnologijama koje su, osim toga što su nečije vlasništvo, ujedno i svakim danom sve skuplje, a time i manje dostupne prosječnoj populaciji.

Izmišljanje krivaca

Nasuprot ovome, pristup političkih i socijalnih demagoga i manipulatora polazi ne od uzroka nego uvijek od krajnjih posljedica nekog socijalnog stanja. Ono, naravno, uvijek ima svoje prave i dublje uzroke. Tada se u fokus kritike stavlja i u obzir uzima samo ono što je krajnji izraz nekog određenog stanja stvari, a što se u takvoj projekciji predstavlja kao da je jedini i stvarni uzrok i glavni problem određenog polja ljudskih odnosa.

To je postupak snižavanja razine i dubine uvida u stvari i, ujedno, najmanje opasan način vršenja društvene kritike. Ona se tako koncentrira na onoga ko nije autor kritičkih stanja nego je i sam njihova žrtva. Tako se dolazi do apsolutne inverzije u odnosima među stvarima, kao i u odnosima između ljudi.

Tim načinom oni koji su i sami žrtve određenih stanja, proizvedenih odlukama države ili drugih moćnika koji upravljaju našim životima, a ne onih koji djeluju u definiranim uvjetima i samo su vanjski lik onoga što je bitno i što uistinu predstavlja problem, postaju uzroci i glavni problem datog lošeg i neprihvatljivog stanja stvari.

Oni postaju glavni krivci za nastalo stanje i pojave i trpe kritike i plaćaju tuđe račune. Na njima se, kako se to u našem narodu kaže, slamaju kola, dok proizvođači takvih stanja ostaju nedirnuti i čak se veoma često javljaju i kao arbitri u odnosima između vještački suprotstavljenih žrtava onoga što su drugi kreirali.

Tako nastaju dva efekta koja su oba negativna ne samo za određene ljude nego i za cjelinu prilika i mogućnosti da se prava pitanja postavljaju i rješavaju. Težina odgovornosti za određeno loše stanje stvari prenosi se na lažnu adresu, tj. na one koji su i sami žrtve od drugih kreiranih stanja, a ne njegovi autori. Time se izbjegava tematiziranje stvarnih uzroka određenih negativnih stanja i pojava koje su refleks takvih stanja. To se vrši prenošenjem težišta odgovornosti na one koji su najmanje odgovorni.

U našoj zemlji postoje klasični primjeri ove inverzije odgovornosti, koja sama po sebi samo pogoršava, a ne poboljšava šanse za popravak stanja. Stoga je takva kritika, osobito kada se određeno stanje interpretira kao drastični slučaj, kao što je to kod nas postalo obavezna praksa, osobito u medijima, upravo način skrivanja, a ne otkrivanja pravih uzroka i razloga određenih teškoća i problema.

Izgubljeno povjerenje

Prvi primjer za to je sveopća manipulacija socijalnim stanjem velikog broja stanovnika naše zemlje. U krajnjem slučaju, ona vodi ka rušenju svakog oblika solidarnosti među nama kao ljudima i kao građanima ove države, a time i najdirektnijem ugrožavanju države kroz razbijanje osjećaja solidarnosti njenih građana.

Teško stanje u kojem se nalazi veliki broj, a može se pretpostavljati da se radi o dobroj polovini ukupnog stanovništva naše zemlje, prikazuje se kao problem određenih konkretnih odluka i rješenja tekuće politike koju prakticira vlast. Rješava se suprotstavljanjem vlasti i građana, koje ima za cilj da građani izgube svako povjerenje u vlast uopće, ne u konkretnu vlast koju su sami izabrali nego u vlast kao takvu.

To je prvi korak u destrukciji osjećanja solidarnosti, na kojoj počiva odnos prema zajedničkom dobru koje se zove država. Rezultat takvog odnosa je proizvodnja anarhoidnih oblika ponašanja i postupaka koji ne mogu dovesti do bilo kakvog racionalnog rješenja, jer se u takvim okolnostima ne vodi računa o uzrocima cijelog problema nego o momentalnim efektima. Tako se kritika adresira politici, ali ne zbog odsustva bilo kakve njene racionalne razvojne ili privredne koncepcije nego se kao glavni razlog za dato stanje uzima konkretna odluka o određenom izoliranom pitanju. Pri tome se izbjegava da se određeno stanje povezuje s određenom politikom i njenim trajanjem.

U toj vizuri predstavljaju nam se svi problemi vezani za enormni broj penzionera u odnosu na radno aktivno stanovništvo, na broj zaposlenih i mnoštvo socijalnih davanja koja nisu nastala zbog siromaštva nego nekritički i po političkim kriterijima dijeljenih prava koje je vršila država.

Parazitska uloga

Rješavanje problema nastalih zbog nedostatka bilo kakve racionalne i aktivne privredne politike, tj. u biti zbog parazitske uloge države u odnosu na građane, time se svodi na nepravde ovog ili onog zakona, ministra ili ministarstva, a ne državne politike. Stoga se rješenje traži ondje gdje se ono ne može naći, čime se cijela situacija samo komplicira i dovodi do krajnjih negativnih solucija - a to je socijalni bunt.
 
Slično je i sa problemima koji postoje u zdravstvu. Kako je ovaj problem i za najrazvijenije zemlje veliki i težak, može se pretpostaviti da je za zemlju kao što je naša, koja se nalazi na donjem kraju ljestvice razvijenosti, on izuzetno težak. Nužno je izvršiti ogromne promjene u načinu mišljenja, u razvijanju potpuno novog sistema zdravstvene zaštite i u promjeni politike koja i socijalna davanja i zdravstvo, ali i školovanje, posmatra kao teret i kao trošak koji treba izbjeći, a ne kao polje investicije koja može donijeti velika poboljšanja u najvažnijem domenu. A to su uvjeti života i rada najznačajnije proizvodne snage: ljudske radne i umne sposobnosti.

Zbog toga je senzacionalizam u pristupu ovim pitanjima, dominacija mišljenja i aktera čiji je moral jedino u stepenu gledanosti njihovih emisija, a ne u istini i racionalnoj analizi stanja, svakako onaj tip društvenog djelovanja koji ima negativne konotacije. On loše djeluje na stanje solidarnosti i jačanje svijesti da je pitanje socijalnog staranja i zaštite zdravlja stvar zajednička svima nama, kao i da smo svi odgovorni za dato stanje.

Najlakše je rješavati probleme tako da se nalaze krivci za stanje iz prve ruke i tamo gdje oni nisu stvarno locirani. Pravi krivci i najodgovorniji ljudi su u oblasti kreacije uvjeta pod kojima rade i djeluju svi oni koji nose teško breme konkretnih društvenih poslova.