Mizerni Dodikov saldo

Kad bi desetak država stvarno priznalo nezavisnost Republike Srpske, tek to bi pokazalo koliko malo simpatija u svijetu ima srpski separatistički pokret u BiH

Portparoli ili glasnogovornici u politiku su instalirani kao neka vrsta smokvinog lista koji zaklanja ili otkriva suštinu određenih političkih ideja, projekata ili pojedinačnih iskaza.

Najbolja ilustracija ove političke pojave kod nas je Rajko Vasić, dežurni SNSD-ov galamdžija. Kad zatreba, on do daske pritisne gas ili močugom odalami po nekome i nečemu, da bi njegovi nadređeni ubrzo stvar prizemljili nakon što vide kakvo djelovanje proizvodi Rajkov programirani džumbus.

Meka rukavica

U drugoj varijanti, Vasiću je, kao i sličnim političkim pajacima, namijenjena uloga meke rukavice. Kad šefovi verbalno zabrljaju, on je taj koji naknadno treba začešljati i smekšati stavove koji su uzburkali javno mnijenje i proizveli rizike za tu ličnost, stranku i ukupnu političku i nacionalnu opciju.

Nakon što se, u duelu s Čedom Jovanovićem, SNSD-ov šef Milorad Dodik nalupao kao Maksim po diviziji, Vasiću je palo u dužnost da otupi neke oštrice predsjednika Republike Srpske, koje su pretjerano britke čak i za neodmjerene i raskalašne govornike u kakve spada Milorad Dodik.

Elem, u Dodikovom štabu sračunali su da naknadno zavijanje u celofan ponajprije iziskuje amortiziranje ocjene po kojoj bi Republiku Srpsku, u slučaju proglašenja državne nezavisnosti, odmah podržalo desetak zemalja svijeta. Tom cifrom Dodik je slavodobitno zamahnuo kao pokazateljem, po njemu, velikog razumijevanja koje u međunarodnoj zajednici uživaju njegovo entitetsko čedo i njegove pretenzije da u evropski zemljopis, na zgarištu Bosne i Hercegovine, ucrta granice jedne nove, srpske države.

Dvije su moguće varijante zbog kojih je Dodikov štab našao za potrebno da upravo ovu izjavu brzo relativizira. Prvo, zbog prejakog dojma koji se time stječe o separatističkim planovima Republike Srpske, u kojim se već "evidentiraju" - kako se izrazio Dodik - i države koje bi podržale ovaj radikalni srpski potez.

U drugoj varijanti, nakon što je prespavao nervozni politički klinč s Jovanovićem, Dodik je možda shvatio da deset i nije neka cifra, da je u svojoj publici, umjesto ohrabrenja, proizveo brigu i razočarenje. Nije, naime, neka sreća za svoju politiku u današnjem svijetu, u kojem obitava više od 200 država, imati naklonost u svega desetak. To je samo pet posto, pa i manje od toga.

Američka osovina

Bez obzira na motiv koji je Dodika ponukao da Vasiću naloži da ovu izjavu malo relativizira, drugospomenuta varijanta je ona koja, u suštini, zaslužuje više pažnje od one prve. Prilika je to da se bilansira saldo višegodišnjeg nastojanja Milorada Dodika i ukupne srpske politike da za svoj separatizam osiguraju jatake u međunarodnoj zajednici.

U taj projekt mnogo je uloženo, od otvaranja predstavništava RS u svijetu, zvaničnih i nezvaničnih, preko plaćanja skupih usluga međunarodnih lobističkih organizacija, sve do diplomatskog angažiranja Beograda svuda gdje Srbija ima svoje ambasade i konzulate. U njihovom opisu poslova je, naime, i provodadžisanje separatističke politike Banje Luke.

Kad se podvuče crta čitave te obimne operacije, međutim, zbir se zaustavlja na devet do deset država, kako je rekao Dodik i kako je "evidentirao" njegov štab.

Iako na tom spisku ima i zvučnih imena, poput Rusije i Izraela, koji u svjetskoj politici nisu baš repa bez korijena, može se ocijeniti da lista stranih jataka Republici Srpskoj ne ulijeva nadu u značajnu međunarodnu podršku ideji otcjepljenja i proglašenja nezavisnosti, barem u ovom času ili u bliskoj budućnosti. A pitanje je, dodatno, da li bi i te zemlje, kad bi došlo do stani-pani, prišle uz bok srpskom državnom novorođenčetu na način na koji priželjkuje Dodik.

S jednim, ako ne i s oba oka, Tel Aviv, naime, uvijek pogleduje na Vašington. Ni Moskva baš nije sklona velikom zamjeranju s vodećom svjetskom silom, a Grčku i Kipar - na koje Dodik također računa - da i ne spominjemo.

Sjedinjene Američke Države su, dakle, glavni jezičac na ovoj zamišljenoj vagi. Sve dok one čvrsto stoje na politici podrške nezavisnosti i cjelovitosti Bosne i Hercegovine, njena takva pozicija u međunarodnim razmjerama je vrlo stabilna. A da Amerikanci na drugo i ne pomišljaju, pokazalo je reagiranje njihove ambasade u Sarajevu. Nakon najnovijeg beogradskog ispada Milorada Dodika, ona je javno istupila s kritikom takve retorike, naglašavajući svoju potporu "demokratskoj, multietničkoj, suverenoj i nezavisnoj BiH, s neupitnim teritorijalnim integritetom".

Milorad Dodik još jednom je platio danak svome prebrzom jeziku i sklonosti da potcjenjuje činjenice nauštrb vlastitih političkih želja, potreba i fantazija. Činjenicama se, ipak, vjeruje više nego riječima. Pogotovo se više vjeruje analitičkim računicama koje, u ovom slučaju, pokazuju upravo suprotno onome što je Dodik htio postići.

Priča o banjalučkom separatizmu nije ni blizu svome kraju. Ta će se trka još dugo trčati. Ali, s prolaznim vremenom izraženim sa devet ili deset zemalja pobornika samostalnosti Republike Srpske njeni izgledi da za to dobije međunarodnu potporu nisu nimalo blistavi.

Sad je tako. Ova pihtija, međutim, još je daleko od čvrstog i definitivnog oblika. Dodikov štab i ukupna velikosrpska politika radit će na pokušaju upisivanja novih međunarodnih recki podrške. Šanse za to, u sadašnjim globalnim okolnostima, nisu naročito velike. Ali taj proces, ipak, treba pomno pratiti, s pojačavanjem bosanskohercegovačke integralističke politike i njenog prezentiranja u međunarodnom okruženju.

O raspoloženju tog okruženja naša sudbina ovisi barem onoliko koliko ovisi i o nama samima.