Podržavam Lagumdžiju, jer navijam za Pozderce
Mnogo je pokazatelja da bi zaista zakonom o lustraciji bilo obuhvaćeno više funkcionera SDA i Islamske zajednice ("Zelena knjiga") te nekih novinara nego SDP-a
Ovaj tekst mogao bi se razumjeti i kao otvoreno pismo dr. Zlatku Lagumdžiji. Stoga bih ga pisao kao da gledam Lagumdžiji u oči. Dakle, razgovarao bih s njim prisno i prijateljski, što je veoma teško nakon dijametralno različitih političkih stavova koje iznosimo dugi niz godina.
Samo nekoliko ličnih, dakle, neoficijelnih razgovora daje mi neku nadu da su polemički tonovi između njega i Sulejmana Tihića te jedno saopćenje, odnosno izjava jednog SDP-ovog funkcionera da se SDP zalaže za lustraciju, ozbiljna osnova za kopernikanski zaokret SDP-ove politike.
Pogrešne predodžbe
Kada sam radio prvi intervju s dr. Lagumdžijom, negdje odmah nakon rata, uvidio sam koliko smo imali pogrešne predodžbe jedan o drugom zbog ideoloških predrasuda. Samo nekoliko biografskih, bukvalno familijaranih, dakle, intimnih momenata iz Lagumdžijinog života, dali su mi povoda da razgovaramo o temi da su ideje socijaldemokratije prihvatljive Bošnjacima, jer je tradicija merhameta i sadake vrlo ukorijenjena u njihovom životnom iskustvu, pa bi se reklo da su na tim tradicijima Bošnjaci preživjeli tolike nedaće i golgote.
Ali, to naslijeđe komunizma, ma koliko ostalo skriveno u prašini povijesti koju su već zameli kovitlaci sibirski hladnih vjetrova koji su harali nad našom zemljom, zadržao me je na oprezu i distanci od SDP-a. Sve političke ideje, pa i nakazne, kakva je ideja komunizma, nisu unisone, niti su bile istovjetno učinkovite u različitim sredinama, kulturama, pa tako i narodima.
Tako je i bosanskohercegovačko iskustvo s komunizmom drugačije od drugih država. Kao što je i samo bošnjačko iskustvo povijesti drugačije od drugih naroda itd. Kao paradoksalan primjer, radi ovakvog razumijevanja komunizma, može poslužiti slučaj profesora Miće Carevića koji se uvijek deklarirao kao komunista, ali je zato jedan od rijetkih srpskih intelektualca koji su javno, transparentno, usred rata, ustali u odbranu svojih sunarodnjaka Bošnjaka i Hrvata u Banjoj Luci.
No, mnogo toga se izmiješalo u ovo doba nacionalističkog ludila u BiH, tako da ni najiskreniji, najhumaniji i najozbiljniji teoretičari političkih doktrina ne mogu razvrstati i razaznati sve nijanse artikulacija političkih stranaka.
Rigidne opcije
Koliko su nacionalističke stranke postale komunističke toliko su i (post)komunističke postale nacionalističke. SNSD i SDA su danas najbolji primjer.
No, SDP se s dr. Zlatkom Lagumdžijom upinjao da ostane dosljedan svojoj iskonskoj platformi borbe protiv nacionalizma. Više od dvije decenije eksplicite je odbijao svaku pomisao koaliranja s nekom nacionalnom strankom.
"Ni SDA, ni SDS, ni HDZ!" bila je krilatica kojom je SDP pravio distance od nacionalizma.
Takva politika SDP-a najviše je pogađala SDA, jer ju je izjednačavala, tada dosta nepravedno, s dvije rigidno nacionalstičke opcije koje su, uz to, još bile i nosioci agresije na BiH, te stajale iza gnusnih ratnih zločina nad Bošnjacima.
SDA je uvijek pristajala na koaliciju s SDS-om i HDZ-om, obrazlažući to "nužnim zlom", odnosno historijskim usudom BiH. Međutim, bila je to i politika jeftine stranačke kalkulacije i pohlepe. Jer, SDA, HDZ i SDS nisu bili međusobno konkurenti na izborima. Stvarni i najozbiljniji konkurent SDA-u bio je SDP.
Stoga se SDA borila protiv SDP-a, spočitavajući mu idološko, komunističko naslijeđe. U tome ju je svom snagom podržavala Islamska zajednica, spočitavajući SDP-u ateizam.
To je matrica na kojoj je SDA vladala dva stoljeća. Međutim, i u tome je SDA, pa i Islamska zjednica, bila neiskrena. Napadala je isključivo komunizam u SDP-ovim redovima, dok je širom otvorila vrata komunistima u svojima redovima. Tako da se može smatrati vrlo uvjerljivom tvrdnja dr. Lagumdžije da komunisti, s Tihićem na čelu, vladaju SDA-om, dok se u SDP-u generacijski, dakle po zakonu biologije, komunizam nije mogao useliti.
Tek kada je objavljena fotografija nedavnog susreta Raifa Dizdarevića i Sulejmana Tihića kako "piju popodnevnu kafu", a zapravo su pili rakiju, u sarajevskom hotelu "Europa", tvrdnje dr. Lagumdžije su najočevidnije potkrijepljene.
Bošnjačko jedinstvo
Samo nekoliko dana nakon objavljivanja fotografije objavljen je i stav SDP-a da se zalaže za lustraciju.
Priča o lustraciji nakon najave SBB BiH da će tražiti donošenje tog zakona, a sada i SDP-a, mogla bi donijeti kopernikanski zaokret na bošnjačkoj političkoj sceni. Jer, koliko bi se takvim zakonom SDP očistio od političkih predrasuda, još više bi razgolio SDA, pa i Islamsku zajednicu. Moguće je da je ključna osovina i povezanost SDA i Islamske zajednice upravo na osnovi (i)legalne (su)radnje s Udbom.
Kako drugačije objasniti da neki šejhovi uče dove na Tihićevom predizbornom skupu ili da profesori medrese ili Fakulteta islamskih nauka javno podržavaju Tihića koji konzumira alkohol, dok je dr. Enes Karić, samo stoga što "ne priliči profesoru tefsira", napustio funkciju u Stranci za BiH kada je koalirala sa SDP-om.
Još mnogo je pokazatelja da bi zaista zakonom o lustraciji bilo obuhvaćeno više funkcionera SDA i Islamske zajednice ("Zelena knjiga") te nekih novinara nego SDP-a.
Možda je takva katarza i prvi uvjet da se, konačno, postigne bošnjačko jedinstvo. Ako SDP ustraje i donese zakon o lustraciji, to će biti konačna pobjeda klana Pozderaca nad klanom Dizdarevića, između kojih traje borba za prevlast već više od pola stoljeća. Ja navijam za Pozderce!
'Žrtva' se predala svom 'dželatu'!
Znalo se, a vjerujem da je znao i sam dr. Lagumdžija, da od smrti Alije Izetbegovića SDA-om, preko Sulejmana Tihića, upravlja Raif Dizdarević.
Jednom je Mirsad Kebo obznanio da tom uskom krugu pripadaju još neki intelektualci, poput dr. Šaćira Filandre, a špekuliralo se i s imenom šejha Halila Brzine.
Ako se uvaži činjenica, bar na koju se i sam Filandra pozivao u nekim kontekstima interpretacije "bošnjačke politike u 20. stoljeću", da je Raif Dizdarević stajao iza "Procesa muslimanskim intelektualcima 83", objavljena fotografija "prijatelja" Tihića i Dizdarevića jedan je od najmorbidnijih paradoksa bošnjačke politike, pa i povijesti! Jer, to svjedoči da se "žrtva" predala svom "dželatu"!
