Putinovi postizborni planovi

Rusija lebdi između demokratske transformacije, javne pobune i nacionalnog sloma

Povratak predsjednika Vladimira Putina na izborima sljedećeg mjeseca u službenoj propagandi prikazan je kao dvostruko važan za nacionalnu sigurnost Rusije. Prvo, navodno će štititi zemlju od unutrašnjih previranja generiranih teškim ekonomskim uvjetima i razornim javnim protestima. Drugo, Putin se odlučio obnoviti "postsovjetski prostor" pod ruskim upravljanjem i ukloniti zapadne utjecaje koji potkopavaju sigurnost i integritet Ruske Federacije.

Otvoreno gađenje

U stvarnosti, Rusija lebdi između demokratske transformacije, javne pobune i nacionalnog sloma. Političke strukture koje je Putin stvorio tokom proteklih dvanaest godina pucaju kao što su masovni protesti protiv lažiranih parlamentarnih izbora i pokazali. Prvi put nakon raspada Sovjetskog saveza građani pokazuju otvoreno gađenje vladajućom elitom. Suočavajući se s potencijalno neugodnim predsjedničkim izborima, koje možda neće dobiti u prvom krugu, Putin ima dva neukusna izbora: slom ili reforme.

Ograničene aktivnosti policije više zastrašuju narod, a posljedice represije su nepredvidive. Kremlj je, također, uznemiren da bi masovne zabrane ili napadna izborna prevara mogli osloboditi još jači revolt javnosti. Umjesto toga, službeni stratezi djelovali su oprezno i pokušali ograničiti konkurenciju na izborima.

Dok je komunistima i nacionalistima uvijek bilo dozvoljeno da učestvuju na općim izborima, vođa liberala Grigorij Javlinski diskvalificiran je iz predsjedničke utrke. Ustvari, demokratska opozicija nema kandidata u predsjedničkoj utrci. Većina analitičara uvjerena je da je milijarderu Mihailu Prohorovu dozvoljeno da se kandidira za predsjednika samo da bi se razvodnili protestni glasovi, a bez prijetnje po Putina.

Putin odbacuje opoziciju kao haotičnu i fokusiranu na reforme koje će ugroziti nacionalnu stabilnost. Zapravo, istinska politička reforma značila bi demontiranje "vertikale moći" koja podupire putinizam. Demokratija bi zahtijevala kidanje bliskih veza između sigurnosne mreže KGB-a, vladajuće elite, samouslužne birokratije i poslovnih oligarha odanih Kremlju. I politika i kapitalizam trebali bi postati konkurentni i neovisni od kontrole klike.

Autoritarne metode

Umjesto da provodi program reforme i modernizacije, koji bi oslabio njegovo tvrdo vladanje cijelom zemljom, Putin, također, može proizvoditi krize da bi demonstrirao kako najbolje brani naciju. U govorima na predizbornim skupovima on je upozorio da će bilo kakva veća izborna reforma podgrijati etničke napetosti i regionalni separatizam što bi moglo pocijepati zemlju. Ako ulični protesti nakon martovskih izbora eskaliraju, Putin će se predstaviti kao spasilac ruske države, dok će demonstranti biti prikazani kao nacionalni izdajnici. Ne mogu se isključiti ni teroristički akti radi podizanja straha i obnavljanja javne podrške jakoj centralnoj vlasti.

Da bi povratio predsjednički tron i obnovio svoj legitimitet, Putin poseže za jednom kartom koja je oduvijek služila ruskim vladarima - mitom vanjske i unutrašnje prijetnje. On je optužio zapadne prijestonice da se miješaju u politiku Rusije. Nedavno su novoimenovanog američkog ambasadora u Moskvi Majkla Mekfola (Michael McFaul) vladini zvaničnici napali da je glavni organizator "obojene revolucije" sa zavjerom destabiliziranja Rusije.

Tokom i nakon martovskog glasanja mogući su projektirani sukobi sa Zapadom i pojedinim zemljama susjedima kao što su Gruzija ili Estonija. Obamine namjere s Moskvom bit će ozbiljno testirane dok Putinov pritisak da izvuče više prednosti za Krmelj bude snažniji. Moskva, zapravo, traži slobodnije ruke da bi rekonstruirala sferu dominacije u bivšem Sovjetskom savezu, koji sada Putin stilizira kao Euroazijsku uniju. Iako će se takvim planovima usprotiviti mnogi ruski susjedi, oni bi omogućili Putinu da mobilizira nacionalističke i imperijalističke osjećaje i opravda svoje autoritarne metode.