Dao sam nekoliko izjava za printane i elektronske medije vezanih uz smrt reditelja Sulejmana Kupusovića. Svaki, ili gotovo svaki, novinar u svom pitanju upotrebljavao je sintagmu „veliki reditelj“, kao atribut koji bi Sulejmana trebao svrstati u značajne i neizbrisive kulturološke gromade njegove i naše Bosne i Hercegovine, pa i šire.

Riječ VELIKI

Na taj novinarski upit, odgovarao sam kontraupitom, trudeći se sakriti ljutnju i bijes. Moje pitanje bilo je: „Jeste li ikada, dok je Sulejman radio u teatru, na TV-u, dok je režirao spektakularne ivente uz važne datume bosanskohercegovačke povijesti, njegov rediteljski prosede, obrazovanje, talent, energiju, pamet, strast, etiku, mudrost, intuiciju, a što se opet sve sublimira u tu magičnu riječ reditelj, jeste li, dakle, ikada, to determinirali, nazvali, odredili i izveli u riječ VELIKI?”

Odgovora nije bilo. Uglavnom, malo crvenila na licu, muk, nelagoda i potreba da se razgovor sa mnom što prije završi. Svugdje na svijetu licemjerstvo slovi kao OPĆE MJESTO za destinaciju „zakržljalih psihologija“ i polusvijeta koji život potroši „loveći greške“, usput falsificirajući poput POTEMKINOVIH SELA historiju i relevantnost bosanskohercegovačkog teatra. Zvjezdani trenuci tog falsifikata dešavali su se uporedo s najboljim predstavama Sulejmana Kupusovića i falsifikati traju i danas.

Panegirici su pisani, a pišu se i danas bezidejnom i negledljivom teatru koji je s repertoara, zarad praznih sala, skidan nakon pet, šest ili deset izvedbi i denuncirao se Kupusovićev teatar kroz koji je prošlo stotine hiljada gledalaca.

Malih, običnih ljudi, za koje je i sam Šekspir pisao prije 500 godina u svom STRATFORDU.

Kupusović i Hadžihafizbegović: Detalj s probe predstave „U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce“

Teatarskoj ublehi, koja je sama sebi svrha, Sulejmanove predstave bile su proskribirana umjetnost za široke narodne mase, a njihov teatar kaste i nerazumljivog teatarskog elitizma (čitaj, falsifikat u teatru) postojao je STANDARD. Neću potezati već otrcanu i genijalnu Mešinu didaskaliju o onom centimetru više našeg bosanskog čovjeka, koji Bosnu tišti stoljećima, ali ne mogu se oteti utisku kako balkanska mizantropija prema velikim i značajnim bosanskohercegovačkim mislećim gromadama dok su živi i njihovo veličanje kao epilog njihovih života može ponijeti epitet BOSANSKOG DUHOVNOG BRENDA No1.

I „fajtali“ smo se

Ta neobjašnjiva agresija teatarskih salijerija na Kupusovića, domaći tekst i autore koje je on preferirao bila je na trenutke toliko zla da me ne bi čudilo da je geneza njegove bolesti smještena u period njegovih bitaka s VLASNICIMA TEATARSKOG I SVAKOG DRUGOG ZNANJA.

Ja sam se sa Sulejmanom Kupusovićem „fajto“, bilo je perioda kada nismo komunicirali. Znao je ponekad nesmotrenom rečenicom, izgovorenom u hipu, povrijediti neke ljude koji to ne zaslužuju. Bilo je estetskih i teatarskih polemika među nama. Nerijetko smo se i politički razilazili. Ali sve gore navedeno nikada me nije od njega udaljilo na način da mu nisam priznavao fascinantnu strast prema teatru i umjetničku biografiju u koju staje nečijih deset.

Teatar je bio ishodište Suletovog umjetničkog kosmosa. Njegova nepreboljena ljubav, njegova tuga i njegova nada. Njegova sehara s tavana koju nikad nije zaključavao. Teatar je bio njegova primaća i spavaća soba, njegova kuhinja, špajz, njegov ormar i natkasna, njegov sat na zidu, majčin goblen i dječiji medo.

Teatar su bili njegovi najmiliji i oni od njih. Sulejman Kupusović posjedovao je dva životna organizma. Onaj koji je zaustavljen u radu, napadnut opakom bolešću i koji je otišao. Drugi organizam Sulejmana Kupusovića radi i fercera bez problema. Taj ostaje s nama sve dok teatar bude postojao. Dok bude sufita i cugova, portalnih izlazaka i orhestre, glumačkih garderoba i šminkernica, dok bude fundusa s kostimima i scenografskih radionica gdje tehnika na koheru grije gulaš.

Dok postoje praktikabli i reflektori, usijani sa željeznih stativa, inspicijenti i sufleri, potamnjeli tekstovi u arhivi i olovkom tintoplavkom podvučene replike Nušićevih junaka koje gordo vodi Aleksa Žunić, iza leđa mu se šulja Mešin Hasan i Sidranov Rudo i Nedžadov Voland, dok postoji Goldonijeva „Mirandolina“, Gogoljev Potkoljosin, Čehovljev Lopahin, sijede kose Taletove, postajat će i Sulejman Kupusović.

On je bio mali princ koji se zaustavio na planeti Teatar.

Teatar je bio njegov alter ego.

London ima „Fantoma iz opere“, a Sarajevo ima „Fantoma iz teatra“.

Ime mu je Sulejman Kupusović.

Hvala ti, majstore, za sve što si ostavio svojoj Bosni i Hercegovini!